Latinica | Ћирилица

 
   

Kontaktirajte nas

Prijatelji gimnazije

Film o gimnaziji

Školski list Spogovac

Arhiva vijesti



A+ A-    

   
       
 
   
 

NASTAVA SRPSKOG JEZIKA U HRVATSKOJ – RETROSPEKTIVA I PERSPEKTIVE

Objavljeno:23-10-2015

Srpska pravoslavna opšta gimnazija Kantakuzina Katarina Branković organizovala je u četvrtak, 22. 10. 2015. g., međužupanijski stručno-naučni skup o nastavi srpskog jezika u Republici Hrvatskoj na kome su govorili: Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski dr Porfirije, pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH Tanja Djaković, prof. dr Milorad Pupovac, dr Boris Jokić, g. Čedomir Višnjić, prof. Milica Stojanović i prof. Mirko Marković.
Stručnom skupu su prisustvovali gđa Bosa Prodanović iz Ambasade Republike Srbije, nastavnici Gimnazije, nastavnici srpskog jezika i razredne nastave iz Vukovara, Dalja, Belog Manastira, Trpinje, Knina, Gline, Dvora i drugih mjesta.
U uvodnom obraćanju mitropolit Porfirije naglasio je estetsku i kulturološku funkciju jezika, citirajući znamenitu biblijsku rečenicu: U početku bješe Riječ, stavivši je u širi kontekst jezika kao temeljne civilizacijske tvorevine.
Iako postoji veoma dobar zakonski okvir u Republici Hrvatskoj, kao dijelu Evropske unije, koji u potpunosti obezbjeđuje da svako govori na svom jeziku, da se afirmiše unutar svog jezika i da doprinosi obogaćivanju zajednice u kojoj živi, čini se da on ipak nije dovoljan kada je u pitanju srpski jezik i ćirilično pismo, konstatovao je Mitropolit. Pri tom je izdvojio najčešće uzroke zbog kojih srpska djeca i njihovi roditelji veoma često ne biraju da uče srpski jezik u školama i na taj način produbljuju svoj identitet. Prvi razlog je objektivne prirode i odnosi se na ambijent i atmosferu koji su nepovoljni za relaksirano, slobodno deklarisanje identiteta. Pa ipak, naš prioritet ne sme da bude analiza tog ambijenta, nego mora da bude fokusiranost na cilj, a to je da budemo slobodni ljudi u svom vremenu i svom prostoru. Kakve god da su teškoće, treba da upotrebimo sve svoje kapacitete, podrazumeva se miroljubive, humanističke, ali i sve svoje duhovne kapacitete da prepreke i teškoće koje susrećemo ne skreću previše našu pažnju osim da ih konstatujemo i na njih upozoravamo javnost, ali da se mi krećemo ka svom cilju koji jeste uvek – sloboda. Bez slobode ne može se govoriti o čoveku. Jednako je neslobodan onaj koji je porobljen spoljašnjim stegama, kao i onaj koji te stege postavlja.
Drugi uzrok je teže dokaziv. Nalazi se u sferi intimnosti i oslonjen je na egzistencijalni konformizam, odnosno procjenu roditelja i djece da je njihova dobrobit u što manjem razlikovanju od društva koje ih okružuje – što za posljedicu, de facto, ima autocenzuru.
O radu na cjelovitoj kurikularnoj reformi govorio je voditelj ekspertne radne grupe dr Boris Jokić: Ovog tjedna ili najkasnije sljedećeg biće raspisan javni poziv za stručnu radnu skupinu koja treba izraditi kurikulum srpskog jezika i drugih manjinskih jezika, prema modelu A i taj kurikulum će biti dio cjelovite kurikularne reforme. Kao netko tko vodi ovaj projekt, smatram da manjinske zajednice trebaju da budu aktivno uključene u sam reformski proces. Molim sve one koji predaju srpski jezik u bilo kom dijelu ove zemlje da se jave na javni poziv i budu članovi radne skupine za izradu novog kurikuluma. Također, bit će raspisan poziv za njegovanje kulture na jeziku i pismu nacionalne manjine prema modelu C.
Dr Boris Jokić je istaknuo da ova zemlja i ovo društvo bez manjina zapravo ne postoji, nikada nije postojala i ne treba da postoji, a ova reforma treba da bude najbolji lijek protiv uticaja politika totalitarnih režima i jasan poziv protiv diskriminacije. Ona podrazumijeva komunikaciju koja uključuje jezik i sve bogatstvo govornog jezika, ali i simboličkog, programskog, bilo kojeg drugog, a ono što je ključno i što nedostaje hrvatskom društvu, a možda i manjinskim zajednicama, jest suradnja, rekao je na kraju svoga kratkog obraćanja skupu dr Jokić.

Tanja Djaković, pomoćnica ministra, pozdravila je učesnike skupa u ime Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i predstavila modele manjinskog obrazovanja. Uslijedilo je predavanje profesora Mirka Markovića, bivšeg pomoćnika ministra znanosti od 2004. godine, koji je načinio presjek hronologije odnosa vlasti i nadležnog ministarstva prema obrazovanju nacionalnih manjina. Profesor Marković je naglasio važnost saradnje nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i razmjenu iskustava na polju obrazovanja. Upravo o iskustvima i izazovima nastave srpskog jezika i književnosti u Vukovaru govorila je profesorica Milica Stojanović, dugogodišnja savjetnica u Ministarstvu znanosti.

O njegovanju srpskog jezika i kulture kroz aktivnosti Srpskog kulturnog društva Prosvjeta govorio je g. Čedomir Višnjić. U početku se prisjetio 1996. godine kada je model C bio u pripremi. Njegovi dosezi su skromni, ali razloge za to predsjednik SKD Prosvjeta vidi u dvjema osnovnim karakteristikama: jedno je teritorijalna raspršenost Srba u Hrvatskoj čiji broj iz godine u godinu opada, no druga je karakteristika pauperizacija srpskog stanovništva, zbog čega egzistencijalni minimum postaje najvažniji doseg, dok njegovanje srpskog jezika i kulture postaje stvar rizika koji dodatno ugrožava ionako loš životni standard. Upravo u takvoj situaciji od presudne je važnosti, smatra Višnjić, iskrenost i dobronamjernost državne politike koja bi težila integraciji, a ne asimilaciji. Osim važnosti javnih obrazovnih politika, presudno je i redefinisanje pristupa od strane srpskih institucija koje bi inspiraciju i model mogle potražiti u tradiciji srpskog obrazovanja na području Republike Hrvatske. Iako je i tada postojalo mnogo problema, činjenica je da je funkcioniranje tzv. školskih savjeta donosilo kontinuiran razvoj. Ključ je u sinergiji crkvenih i svjetovnih predstavnika Srba u Hrvatskoj, zaključio je Višnjić.

Drugu sesiju skupa otvorila je predavanjem profesorica Mira Bićanić, koja u našoj gimnaziji radi od njenog osnivanja 2005. godine, a svoju nastavničku službu započela je u baranjskim školama u vrijeme mirne reintegracije istočne Slavonije 1997. godine. Profesorica Bićanić istaknula je da se hrvatski i srpski jezik u Gimnaziji doživljavaju kao komplementarni, srodno-bliski i ravnopravni jezici, u kojima su pohranjene naše književnosti, kulture, povijest naših pisama i „istorija naših duša”. Kao nastavnik, otpočetka nisam bila sklona podržati rigidnost i hirove jezične politike, koja je od početka 90-ih proizvela mnogo štetnih, pa i devijantnih, pojava u Hrvatskoj, nametnuvši najprije tzv. jezični purizam, pod motom: Govori čisti hrvatski!, koji se brzo prometnuo u jezični rasizam, istakla je Bićanić.
Dr Virna Karlić, sa Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predstavila je Katedru za srpsku književnost prezentacijom koautorskog rada sa prof. dr Dušanom Marinkovićem.
Profesor Pupovac govorio je o jeziku Srba u Hrvatskoj danas, o izazovima pred kojima se nalaze oni koji ga govore i žele njime govoriti i pisati, kao i o onim društveno-političkim izazovima koji u velikoj mjeri određuju sam status jezika per se. Posebno je naglasio status srpskog jezika u kontekstu manjinskog obrazovanja, odnosno njegovu upotrebu u modelima A i C.
Nadovezujući se na izlaganje kolegice Bićanić, profesor je na samom početku naglasio da je jezik kojim se govori na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine Srbije i Crne Gore jedan jezik. Razlike, koliko god lingvističkog inžinjeringa i političkog napora bilo uloženo, nisu na razini različitih jezika i gotovo da nisu ništa drugačije negoli u vrijeme ilirskog pokreta, odnosno Bečkog književnog dogovora. Dakle, razlike između današnjeg hrvatskog, srpskog, crnogorskog i bosanskog standarda sasvim sigurno nisu ni upola tako raznovrsne kao što su dijalektološke razlike unutar svakog od standarda.
Četiri osnovne karakteristike sociolingivističke situacije srpskog jezika u Hrvatskoj su: dvopismenost, dvostandardnost, jezična miješanost i arhipelagičnost. Pod time se zapravo misli da njegovi govornici dijele iskustvo upotrebe dvaju pisama, dvaju standarda, ali i iskustvo velike tolerancije i niske razine jezične purističke discipliniranosti, što je posljedica, istaknuo je profesor Pupovac, prije svega teritorijalne rasutosti i demografske potkapacitiranosti srpskog naroda u Hrvatskoj. Iz toga svakako proizlazi i niska razina jezične, odnosno komunikacijske, povezanosti te smanjena jezična vitalnost. Upravo zbog toga potrebna je, smatra predsjednik Srpskog narodnog vijeća, svojevrsna institucionalna destigmatizacija, i to kroz reafirmiranje ćirilice, pažljiv odabir tekstova i kontinuirano inzistiranje ne na isključivoj identitetskoj nacionalnoj komponenti srpskog jezika već na izgradnji društva većih jezičnih sloboda. U operativnom bi smislu to zapravo značilo izgradnju institucija, makar i manjinskih, koje će brinuti o jezičnom planiranju i obnovi njegove narodne prepoznatljivosti. Važno je kroz dugoročno promišljanje njegovati jezičnu, odnosno multimedijalnu izvrsnost, te posebno raditi sa prosvjetnim kadrom koji će svoja iskustva prenositi u svakodnevnom radu. Principi dosljedne dvopismenosti i polistandardnosti zapravo su okvir za razvoj i zaštitu jezika Srba u Hrvatskoj, odnosno njegovo imenovanje, bilo kroz hrvatski jezik, ili kroz govor svih onih koji, zdravorazumski rečeno, govore onako kako se govorilo prije jezičnog purizma i jezične isključivosti devedesetih.

                              


   
 

Srpska pravoslavna opća gimnazija Kantakuzina Katarina Branković
Adresa: Sv. Duh 122, 10000 Zagreb
Tel: +385(0) 1 48 52 871
Fax: +385(0) 1 48 52 871 
E-mail: gimnazija@srpskagimnazija-zg.org