Slobodan Lalić: Učenici naše škole bit će lideri na mnogim poljima

Objavljeno:26-06-2019

Radujemo se kad učenike naše gimnazije vidimo u Zagrebu, u Hrvatskoj, kad su u prilici da daju svoj doprinos na nekom polju svoga djelovanja koji može biti koristan za buduće generacije i druge pripadnike zajednice. Treba tu mnogo strpljenja, ti uspjesi se akumuliraju desetljećima.
Slobodan Lalić pravoslavni je sveštenik i ravnatelj Srpske pravoslavne opće gimnazije u Zagrebu koja je otvorena 2005. godine. S autoricom intervjua, ujedno bivšom polaznicom iz druge generacije gimnazije, komentirao je za Novosti specifičnosti i značaj ove škole, naglašenu senzibiliziranost crkve za težak položaj Srba u Hrvatskoj i neisključivost za pripadnike drugih etničkih i vjerskih manjina pri upisu. Gimnazija općeg usmjerenja, koju mnogi smatraju jednom od najzahtjevnijih u Zagrebu, motivira i ohrabruje učenike da svoje školovanje nastave u Hrvatskoj i vrlo promišljeno radi na očuvanju manjinskog identiteta, uz stalno poticanje njihove integracije u hrvatsko društvo.
Zatekli smo vas u poslu, upravo primate prijave učenika za sljedeću školsku godinu. Kakav je odaziv?
Ono što zabrinjava je trend opadanja broja učenika, a taj trend prisutan je i u cijeloj državi, ne odnosi se samo na našu manjinsku zajednicu. Iako kao manjinska škola nismo opterećeni brojčanim standardom, primjetno je da posljednje tri-četiri godine upisujemo manji broj učenika, vratili smo se na onakva odjeljenja koja su bila u vaše vrijeme, kad je bilo desetak učenika. Tako smo prošle godine upisali svega 11 učenika u prvi razred i to je najmanje razredno odjeljenje koje imamo. U drugom razredu imamo 14 učenika, u trećem 20, u četvrtom isto 14, sveukupno 59. Naznake koje se odnose na predstojeću školsku godinu kažu da će biti ipak malo bolji upis nego prošle. Ove godine smo išli u Knin u obje osnovne škole kako bismo s učenicima i nastavnicima promovirali školu. Tamo ima nekolicina zainteresiranih učenika i vjerujem da ćemo privući i neke iz tih općina. Kroz godine smo uspjeli privući i učenike iz Zagreba, redovno svake godine imamo 30 posto zagrebačkih učenika i to je veliki iskorak u odnosu na onaj početak 2005. i 2006.
Problem prijave boravka
Na koje načine dolazite do budućih učenika? Ranije je glas o školi išao od usta do usta, a najveću ulogu je imala upravo pravoslavna crkva.
Koristimo više načina, to su i dalje vjeroučitelji, crkvene općine i parohije kojima šaljemo letke i promotivne materijale. Isto tako, informacije šaljemo i školama u kojima se provodi neki oblik nastave na srpskom jeziku. Ove godine smo slali i nastavnicima koji se jednom godišnje okupljaju kod nas na stručnom skupu, imamo dvadesetak nastavnika koje upoznajemo s prednostima škole, koji to dalje prenose učenicima. Uprava za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu Vlade Republike Srbije postavila je promotivni materijal i informaciju o upisu škole na svoju stranicu i proslijedila je nekim drugim udruženjima Srba iz Hrvatske kako bi se naši sunarodnjaci iz Srbije upisali po jednakim kriterijima.
Da li učenici moraju imati hrvatsko državljanstvo?
Mogu se upisati i oni koji nemaju državljanstvo, ali problem postaje osiguravanje privremenog boravka za strance. U zadnje dvije ili tri godine susrećemo se s problemom prijave boravka tih učenika, oni se redovno upišu, ali po trenutno važećem zakonu srednjoškolsko školovanje nije dovoljan razlog za dobivanje privremenog boravka u RH. Imali smo slučaj da nam se neki učenici upišu, ali su nakon nekoliko mjeseci morali otići iz Hrvatske. To je doista problematično i ne odnosi se samo na našu školu. Imamo dobru suradnju s Islamskom gimnazijom, njih to još više pogađa. To je pokazatelj društvene situacije u zemlji, mislim da bi se Hrvatska tu trebala malo više otvoriti i uvažiti takve potrebe. Ipak se radi o djeci kojoj je Hrvatska dobra prilika za školovanje, od čega svi u konačnici možemo imati samo pozitivan ishod.
Što roditelje i djecu najviše zanima pri upisu?
Svake godine upoznajemo nove generacije učenika i roditelja sa svim aspektima koji se tiču školovanja kod nas, s programom škole i sa životom u domu. Najviše ih zanimaju tekuće stvari kao i svake druge roditelje: kakva je prometna povezanost domova sa školom, ishrana u domu, školski pribor, udžbenici koji se koriste i slično. Blagoslovom mitropolita crkvena opština i dalje održava tu praksu koja je započeta s osnivanjem škole, a to je da veliki dio troškova učenicima bude podmiren: troškovi smještaja u domu, udžbenici, užina tokom nastave, posjete kulturnim dešavanjima u gradu, izleti na području Hrvatske. To su neke pogodnosti koje roditeljima olakšavaju da pošalju dijete u Zagreb iz Knina ili Vukovara, ipak je to za dijete od 14 godina velika odluka. Život u domu drugačiji je od života u roditeljskoj kući. Ondje dio odgovornosti djeca preuzimaju na sebe, brže sazrijevaju i osamostaljuju se, ali i navikavaju na život u zajednici. Mislim da je neophodna takva vrsta ulaganja, crkva se zbog toga i upustila u ovakav projekt, prepoznajući vrijeme u kojem živimo.
Nakon 14 godina prisutnosti škole u javnom životu i dalje je na snazi predrasuda, u osnovi neznanje, da je mogu pohađati samo učenici srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti. Kako bismo precizno okarakterisali ovaj tip škole?
Naša škola je prije svega ustanova s pravom javnosti, osnivač jeste Srpska pravoslavna crkva, tačnije Mitropolija zagrebačko-ljubljanska. U tom smislu ona se ubraja u vjerske škole, s obzirom na to da je osnivač vjerska zajednica, ali po samom planu i programu to je opća gimnazija. Plan i program naše škole u potpunosti odgovara svakom planu i programu općih gimnazija u Hrvatskoj. Specifičnost naše škole je da radi po modelu A za nacionalne manjine koji podrazumijeva izvođenje nastave na jeziku i pismu nacionalne manjine, dakle na srpskom jeziku. To su podaci iz lične karte naše škole. Gotovo svake godine pri upisu učenika imamo nekolicinu onih koji nisu pripadnici naše zajednice, prilikom samog upisa ne traži se nikakva dokumentacija koja bi potvrđivala etničku ili vjersku pripadnost. Škola je otvorena za sve koji su završili osnovnoškolsko obrazovanje i imaju manje od 17 godina. Dosad smo imali učenike hrvatske nacionalnosti, Albanku, Mađara, Rumuna i dječaka iz židovske zajednice. Mislim da se svi dobro osjećaju i nije to samo slučaj s našim polaznicima, sastav naše zbornice je također multietnički.
S uspjehom kvizaša iz škole, o kojima su Novosti pisale, pažnja je usmjerena na satove hrvatskog jezika. Voljela bih da naglasimo da se bez obzira na plan i program neki autori iz obavezne lektire obrađuju samo na nivou informacije, npr. Mile Budak i Ivan Aralica. Satovi hrvatskog, vjeronauka i istorije u školama, nažalost, često služe za treniranje domoljublja i zajedništva koje je isključivo, dok je ovdje nešto sasvim drugo. Kako to komentirate?
Ponekad pripadnicima srpske zajednice nije lako na satovima jezika i istorije. Sadržaji pojedinih tema produbljuju bol, potiču međusobna udaljavanja, a ne doprinose zbližavanju. S druge strane, ne postoje teme kojima bi se učenici ohrabrili, u kojima bi pripadnici srpske zajednice, njeni pojedinci ili doprinosi bili prikazani u boljem svjetlu, a takvih je tema i ličnosti u hrvatskoj kulturi, istoriji, književnosti puno, međutim oni su zbog etničke pripadnosti prešućeni. Mislim da je potrebno da se to promijeni kako bi se relaksirali ti odnosi, prije svega među mlađom populacijom srpske zajednice i većinskog naroda. Budući da radimo po programu koji propisuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja, i u konačnici završavamo polaganjem državne mature, obavezni smo da prolazimo kroz sve sadržaje koje program predviđa. Naravno, sve je na nastavniku, na koji će način određene sadržaje interpretirati i prenijeti učenicima. Tu pokazujemo jako dobre rezultate, naš bivši učenik Milorad Kondić je bio drugi na državnom natjecanju iz istorije, a danas je student istorije i geografije. Tu je neka naša prednost i učenici često te nastavnike smatraju izvrsnima. Kad završite srednju školu, smatrate da kvalitetan nastavnik nije onaj koji vam je ukazao šta trebate naučiti, nego onaj koji vam je dao prostor da sami promislite o tim stvarima i da sami iznesete svoje mišljenje. Na neki način to jeste put kojim obrazovanje treba ići. Bez obzira na to koliko je vjeronauk kontroverzna tema u Hrvatskoj, mogu reći da imamo darovitog mladog vjeroučitelja, đakona Petra Kozakijevića, koji učenike potiče na razmišljanje, djeci daje mogućnost da se izraze, bez obzira na to jesu li u pitanje neke teološke, sociološke, antropološke ili druge teme. Tu nema pogrešnog odgovora. Kad se vjeronauk shvati kao poziv na diskusiju, on oplemenjuje naš zastarjeli sistem obrazovanja.
Socijalni moment
Kad je škola prebačena na Sveti Duh, dobila je na vidljivosti, djeca su postala eksponirana, što je nekoliko puta eskaliralo u nasilje: događali su se napadi u autobusu i kamenovanje zgrade. Koliko dugo je to trajalo i da li taj problem i danas postoji?
To je potrajalo nekoliko godina. Uvijek smo obavještavali nadležne institucije, ali nismo htjeli medijsku pozornost plašeći se odaziva učenika i spremnosti roditelja da upute djecu negdje gdje je nesigurno. Od kraja 2015. nije bilo incidenata koje smo morali prijavljivati. Nadamo se da je to vrijeme iza nas, da smo prihvaćeni i u ovom dijelu grada i da je to razlog zašto više nema problema. I ove godine kao i svake imali smo dan otvorenih vrata, bili smo domaćini susreta nogometaša i odbojkaša pa smo pozvali i učenike iz susjednih škola. Na projekcijama dokumentarnih filmova ‘Srbenka’ i ‘Na vodi’ gosti su nam bili i vršnjaci iz Prve, Šesnaeste i Islamske zagrebačke gimnazije.
Učenici gimnazije uz podršku nastavnika i osnivača postaju građani Zagreba u pravom smislu te riječi, daje se na važnosti kulturnom uzdizanju djece, ali i društvenoj odgovornosti. Getoizacija nikad nije bila opcija, zar ne?
Slažem se, to je još jedna od prednosti naše škole. Iako se od samog početka planirala izgradnja škole, uopće se nije razmatralo pitanje izgradnje doma za naše učenike. Ideja je bila da djeca ostanu u gradskim učeničkim domovima s namjerom da se što bolje integrišu u svoju vršnjačku skupinu, da budu u toku sa svim dešavanjima u Zagrebu. Dobro je da postoje nastavnici koji se trude da osvijeste djecu o aktualnim društvenim zbivanjima i da s njima razgovaraju o tome.
Za mnoge od nas ova škola je bila najvažnija odluka, za mene i mog brata dolazak u Zagreb značio je povratak u Hrvatsku, za neke naše drugove i više od toga: dostojanstven i funkcionalan život kakav u svojim sredinama nisu imali. Da li i na koji način bivši učenici uzvraćaju zajednici?
Od osnivanja je bio naglašen taj socijalni moment, crkva je bila osjetljiva i znali su neprilike u kojima roditelji s djecom žive, za otežane šanse pri zapošljavanju i niska primanja. I to je bio možda najprepoznatljiviji aspekt naše škole, nešto što je bilo vrlo brzo uočljivo i rezultati koji su se mogli odmah vidjeti. Rezultati koji se tiču uspjeha su posljedica nekog dužeg rada, određena iskustva i stečeno znanje se moraju akumulirati da donesu neki rezultat koji će biti prepoznatljiv. Svi ti aspekti su ugrađeni u temelje škole. Mi imamo dva osnovna cilja i očekivane rezultate koji se tiču našeg rada. S jedne strane, to je obrazovni aspekt prema kome vrednujemo znanje ocjenama i očekujemo da rezultati tih ocjena budu potvrđeni na maturi i tokom budućeg školovanja. Isto tako, postoji i onaj drugi aspekt koji je više osobni i on je u samom svom temelju hrišćanski, uzima u obzir cijelu ličnost, onaj aktuelni trenutak djeteta u kojem ono jest i ambijent iz kojeg dolazi. U tom smislu nemamo velika očekivanja da nam se učenici vraćaju s nekom zahvalnošću, iako je zahvalnost dobra ljudska osobina. Svjesni smo okolnosti u kojima živimo, to na neki način i jeste smisao školovanja u gimnaziji, osposobiti ih znanjima za život u svijetu koji se danas ubrzano mijenja. Učimo ih da anticipiraju neke buduće događaje i da budu spremi reagirati na pravi način. Radujemo se kad naše učenike vidimo u Zagrebu, u Hrvatskoj, kad su aktivni članovi zajednice, kad su u prilici da daju svoj doprinos na nekom polju svoga djelovanja koji može biti koristan za buduće generacije i druge pripadnike zajednice. Treba tu mnogo strpljenja, ti uspjesi se akumuliraju desetljećima, ali uvjeren sam da će bivši učenici naše škole vrlo brzo postati lideri zajednice na mnogim poljima.
Piše Anja Kožul
Preuzeto s: https://www.portalnovosti.com/slobodan-lalic-ucenici-nase-skole-bit-ce-lideri-na-mnogim-poljima